Mihael Giba i Ivana Tkalčić: Projekt PIAQ5454: Treba li nam umjetnost u svemiru?
Utorak 5.12. 2023. u 19 sati, Galerija VN, Ilica 163a, 10 000 Zagreb
kustosica izložbe Mirna Rul
produkcija izložbe – Greta Creative Network
Izložba „Projekt PIAQ5454: Treba li nam umjetnost u svemiru?“ Mihaela Gibe i Ivane Tkalčić svojevrsni je nastavak i smještanje u fizički prostor „Projekta PIAQ5454“, programa kojeg je Greta, ostavši bez galerije, pokrenula u online formatu. Upravo je gubitak vlastitog izlagačkog prostora predstavljao polazišnu točku za promišljanje pojma prostora u njegovu najširem smislu.
…
Prostor radova Mihaela Gibe „Prisutnost“ i Ivane Tkalčić „Astronaut(i) bez svemirskog broda“ izloženih u sklopu izložbe „Projekt PIAQ5454: Treba li nam umjetnost u svemiru?“, sugerira odsustvo rigidnog stava dvaju autora prema poimanju prostora kao mjesta obitavanja. Naime, Giba u svim inačicama rada „Prisutnost“ govori, zapravo, o odsutnosti – bilo da je riječ o praznom muzejskom prostoru ili, pak, odsustvu spoznaje promatrača da su promatrani te da su njihove akcije vidljive u galerijskom prostoru i bez neposrednog prisustva, pa sve do aktualne iteracije u kojoj, putem prvog hrvatskog nano satelita CroCube, u svemir šalje QR kod sa uputama kako se iz svemira spojiti na rad „Prisutnost“ u Galeriji VN. Prostor na Zemlji, odnosno u Galeriji VN dobiva na važnosti tek u odnosu na neki drugi prostor iz kojeg očekujemo potvrdu o prisutnosti te kojem je, ovaj prvi, slijedom Gibinih pretpostavki da rad funkcionira tek ako je prepoznat i aktiviran iz svemira, subordiniran.
I Ivana Tkalčić progovara o odsustvu, tj. nedostatku, i to, ni manje ni više, nego svemirskog broda. U radu „Astronaut(i) bez svemirskog broda“ ironijski se odnosi prema osnivanju Centra za svemirsku i inovativnu tehnologiju u rodnom joj Sisku. I premda narativ pomalo nalikuje montipajtonovskoj priči o tajnom svemirskom programu u Željavi, ovaj je Centar stvaran. Osnovan 2019. godine, Centar bi trebao služiti kao podrška razvoju svemirske industrije. Inspirirana sisačkom idejom, umjetnica odlazi u Poljsku na Analogue training for astronauts (Lunar mission 48, SESU 48) gdje, infiltrirarujući se među znanstvenike, bilježi svakodnevna događanja u kontroliranim uvjetima, transformirajući znanstveni eksperiment u onaj umjetnički. U misiju na Mjesec, ipak, nije otišla, pa oblači skafander i izvodi „astronautski“ performans u jednoj sisačkoj šumi.
I dok Giba umjetnost šalje u svemir, a Tkalčić dovodi svemir na Zemlju, prostor njihovih radova, iako priziva svemirska prostranstva, zapravo je tek onaj umjetničke imaginacije i ponavljanja s ironijskom distancom, pri čemu su oboje svjesni kako nam umjetnost u svemiru treba, otprilike onoliko, koliko je Sisku potrebna svemirska agencija.
Iz teksta Mirne Rul
Utorak 5.12. 2023. u 19 sati, Galerija VN, Ilica 163a, 10 000 Zagreb
kustosica izložbe Mirna Rul
produkcija izložbe – Greta Creative Network
Izložba „Projekt PIAQ5454: Treba li nam umjetnost u svemiru?“ Mihaela Gibe i Ivane Tkalčić svojevrsni je nastavak i smještanje u fizički prostor „Projekta PIAQ5454“, programa kojeg je Greta, ostavši bez galerije, pokrenula u online formatu. Upravo je gubitak vlastitog izlagačkog prostora predstavljao polazišnu točku za promišljanje pojma prostora u njegovu najširem smislu.
…
Prostor radova Mihaela Gibe „Prisutnost“ i Ivane Tkalčić „Astronaut(i) bez svemirskog broda“ izloženih u sklopu izložbe „Projekt PIAQ5454: Treba li nam umjetnost u svemiru?“, sugerira odsustvo rigidnog stava dvaju autora prema poimanju prostora kao mjesta obitavanja. Naime, Giba u svim inačicama rada „Prisutnost“ govori, zapravo, o odsutnosti – bilo da je riječ o praznom muzejskom prostoru ili, pak, odsustvu spoznaje promatrača da su promatrani te da su njihove akcije vidljive u galerijskom prostoru i bez neposrednog prisustva, pa sve do aktualne iteracije u kojoj, putem prvog hrvatskog nano satelita CroCube, u svemir šalje QR kod sa uputama kako se iz svemira spojiti na rad „Prisutnost“ u Galeriji VN. Prostor na Zemlji, odnosno u Galeriji VN dobiva na važnosti tek u odnosu na neki drugi prostor iz kojeg očekujemo potvrdu o prisutnosti te kojem je, ovaj prvi, slijedom Gibinih pretpostavki da rad funkcionira tek ako je prepoznat i aktiviran iz svemira, subordiniran.
I Ivana Tkalčić progovara o odsustvu, tj. nedostatku, i to, ni manje ni više, nego svemirskog broda. U radu „Astronaut(i) bez svemirskog broda“ ironijski se odnosi prema osnivanju Centra za svemirsku i inovativnu tehnologiju u rodnom joj Sisku. I premda narativ pomalo nalikuje montipajtonovskoj priči o tajnom svemirskom programu u Željavi, ovaj je Centar stvaran. Osnovan 2019. godine, Centar bi trebao služiti kao podrška razvoju svemirske industrije. Inspirirana sisačkom idejom, umjetnica odlazi u Poljsku na Analogue training for astronauts (Lunar mission 48, SESU 48) gdje, infiltrirarujući se među znanstvenike, bilježi svakodnevna događanja u kontroliranim uvjetima, transformirajući znanstveni eksperiment u onaj umjetnički. U misiju na Mjesec, ipak, nije otišla, pa oblači skafander i izvodi „astronautski“ performans u jednoj sisačkoj šumi.
I dok Giba umjetnost šalje u svemir, a Tkalčić dovodi svemir na Zemlju, prostor njihovih radova, iako priziva svemirska prostranstva, zapravo je tek onaj umjetničke imaginacije i ponavljanja s ironijskom distancom, pri čemu su oboje svjesni kako nam umjetnost u svemiru treba, otprilike onoliko, koliko je Sisku potrebna svemirska agencija.
Iz teksta Mirne Rul