Okruženi smo digitalnim slikama, u svijetu koji je i posredovan i generiran tehnologijama te je stoga heterogen, fragmentaran i zasićen stvarnostima različitih provenijencija. To je ujedno i polazišna situacija umjetničkih istraživanja Mihaela Gibe. On, naime, razvija metodu mjerenja društvenog okoliša. Radi se o različitim tipovima statistika, odnosno – u različitim situacijama – bilježenju određenih parametara poput temperature, vlage u zraku, dobrih vijesti, javnog govora o određenim temama, crne kronike, prognoze vremena, saborskim zapisnicima, satima vlastitoga sna itd. Ovi se podaci, potom, prevedeni kroz digitalni kod u određene vizualizacije, kompjuterski generirane grafike ili, pak, objekte u prostoru, nazvani posve opredmećeno od svog sadržaja kompozicijama, iščitavaju kao statusi podataka o određenom mjestu ili fenomenu. Što su parametri apsurdniji, to je izvjesnije da je pokušaj svladavanja prostornih, vremenskih i društvenih diskontinuiteta iluzorna težnja za homogenošću i skladom sa svijetom. (iz predgovora, Irena Bekić)